Kojom brzinom mi preleću misli! To mi se uvek dešava kada hodama sama sa sobom. Odlučila sam da pričanje sa sobom izvodim glasno i da celu našu, to jest' moju konverzaciju snimam. Ipak to moram činiti u nekim zabačenim, pustim ulicama samo zarad onih "normalnih", kako ne bi, tobože, pomislili da sam smetnula sa uma...
Došlo je vreme kada sam počela da se bavim životom pijanog Bodlera, perfekcioniste Flobera koji jednostavno uništava knjigu zbog dva genitiva u rečenici. Kada se sve vrti oko parnasovske poezije, romantizma, naturalizma i simbolizma. Kada sve češće posmatram slike impresionista i tražim istinu.
Sneg se topi. Za samo oko sat vremena, nastala voda će preći u kristalnu strukturu leda. Klizanje do kuće, dok je temperatura u dubokom minusu nije baš prijatno za moje telo, mada mi samoća i tama odgovara.
Pre par dana sam se probudila iz sna, oblivena znojem, preplašena. Sanjala sam dečka koji ide po jednom kraju Kikinde, koji sam ja delimično zamrzela u snovima (sve loše što se dešava, dešava se baš u tom kraju) i ubija ljude. Pri buđenju sam se pitala šta mi se sve izdešavalo ovih dana da tako nešto sanjam... Preturajući tako po svojim fiokama, shvatila sam da sam ja ustvari opterećena prošlosti, a san nam je tu kako bi se naš organizam lišio stresa. Setila sam se sanovnika... Ništa... U njima su napisana samo čista verovanja ljudi. Slično kao što funkcionišu i horoskopi koji će sigurno pogoditi sudbinu bar jednog čoveka od hiljadu u jednoj skupini. Zanimanje za buduće događaje... Onaj ko pokušava da promeni svoju budućnosti, nikako neće uspeti da je promeni, već samo da je načini još gorom. Čisto gubljenje vremena, slično i razmišljanju o prošlosti. Nikada se ne bih vraćala u prošlost. Odavde sada, sve ono što mi se dosad izdešavalo, ma bilo to i najobičnije spavanje, čini mi se jako zamornim. Koliko god sam proživela lepih trenutaka, nikada više neće biti istih, jer ću uvek težiti lepšim. Umorila sam se od svih onih naših susreta u pola devet, devet, u raznim prostorijama i sobama, roze ili crne boje. Ne kažem... Susreti će i dalje postojati i šta više prijaće mi... Ali sada se sve promenilo... Krenuvši od nas samih, od naših odnosa, pogleda jednih na druge. Možda ću opet ostati slepa za neke stvari, možda ću nešto prevideti, možda za nešto progledati. Možda će se tu opet pojaviti ona zbunjena osoba, koja onako očarana svetlošću sa prozora, pokušavajući da odredi vrata koja vode ka izlazu, uvek se vraćajući u isti hodnik. Ta osoba sada sedi na centru sobe, okružena vratima koja vode u taj centar, čekajući nešto, ni sama ne znajući šta. "Trči, trči, nisi pobegla. Sve je u tebi gde god krenula. Ispod svoje kože pogledaj! Ispod svoje kože!"
Нема коментара:
Постави коментар